“Sjećam se naših igračkica… Jednu od njih sad držim u ruci” – napisala je drugarica Ane Božović, stradale u masakru u “Ribnikaru”
NADAM SE DA TE JE NEBO ZAGRLILO:
Bol nakon masakra na Vračaru koji se odigrao 3. maja, kada je Kosta Kecmanović (14) u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” usmrtio devet vršnjaka i radnika obezbjeđenja, nikako ne jenjava. Pismo koje je drugarica Ane Božović, ubijene u masakru, uputila njoj, svojoj nebeskoj drugarici kida srce i dušu.
Ovo pismo podijelila je majka ubijene djevojčice na Fejsbuku uz komentar: Jedna mala djevojčica je održala lekciju odraslima o sjećanju. Srce drago i prepametno.
– Draga Ana, pišem ti ovo pismo iako znam da smo udaljene hiljade nebeskih milja – počela je pismo ova djevojčica.
– Duboko u sebi vjerujem da negdje postojiš i da se upravo sada sjećaš svih svojih drugara, pa i mene. Možda vidiš kako nas dvije zajedno trčimo Krašićima s cijelim vozićem djece, koja jure za tobom jer te obožavaju.
ZAŠTO SE SVIJET PREOKRENUO
Vidim sve nas kako skačemo sa stena. Vidim vodu koja pršti i na suncu se presijava kao zvjezdano nebo, na kojem si ti sada. Čini mi se da zemlja i nebo mogu biti veoma blizu. Zato stalno mislim na tebe.
Sjećam se našeg smijeha dok veselo skačemo po obali i morskih ježića koje zajedno vadimo. Sjećam se naših igračkica… Jednu od njih sad držim u ruci. To je sova ušara, koju si mi izvukla iz staklene kutije jer nikako nisam mogla da je “upecam”. Neću zaboraviti naš zagrljaj i veselo poskakivanje kad si uspjela da ostvariš moju želju.
Nisam stigla da ti kažem da mi je ta sovica poslužila kao rekvizit na času biologije kad sam predavala lekciju o adaptacijama sove ušare. Nisam ti rekla ni da s tom sivom mekanom sovicom spavam svake noći. Ona me je podsjećala na ljeto, miris mora i tvoje prisustvo.
Sada više nije tako. Pitam mudru sovu da mi objasni zašto se svijet preokrenuo. Ona samo gleda u mene velikim očima, isto kao i moji roditelji kada im postavim to pitanje.
Želim da te se sjećam kao i prošle godine u ovo vrijeme, kad sam mislila da ćemo se sresti na moru. Ne znam koliko dugo mogu zavaravati sebe, ali tako mi je mnogo lakše.
NEBESKA DRUGARICA
Nadam se da te je plavo nebo zagrlilo kao nekada plavo more. Neću te zaboraviti. Bićeš uvijek moja nebeska drugarica s kojom se smijem i gledam zalazak sunca u Boki. Kada nestane i posljednji zrak svjetlosti, reći ću ti: “Lijepo spavaj!” Volim te – zaključila je pretužna djevojčica.
Ovaj nezapamćeni masakr i dalje je u žiži javnosti ne samo kroz tužna sjećanja porodica i drugara nastradalih. Istraga se još vodi. Ne zna se ni kakva će biti sudbina ubice Koste Kecmanovića.
