“DO 4. GODINE VAŠEG DJETETA OVO TREBA DA BUDU NAJVAŽNIJI ZADACI”: Savjet psihologa Panovića treba da pročita svaki roditelj

Savet kliničkog psihologa Vlajka Panovića treba da naučimo svi mi koji imamo veliku privilegiju da vaspitavamo dijete

Klinički psihilog Vlajko Panović kaže da je krajnji cilj vaspitanja osposobiti dijete da živi samostalno bez nas:

“Ja polazim prvo od braka jer odatle sve počinje. Savremeni brak je ugrožen sebičnošću, gordošću, nespremnošću da dijelimo. A savremena civilizacija podstiče egoizam.

Krajnji roditeljski cilj je da osposobimo djecu da žive bez nas. Trebalo bi da mi možemo nedeljom da odemo kod njih na ručak, a ne stalno da oni dolaze kod nas.

Od rođenja do neke četvrte godine najvažniji zadatak roditelja je da pomognu djetetu da usvoji higijenske navike, navike spavanja, obroka itd. Upravo u tom prostoru ima dosta grešaka roditelja.

1. Hrana

Dijete dolazeći na svijet ima fiziološki program potrebe za hranom. Tu su roditelji i bake i deke koji misle da čine dobro djetetu pa uslovljavaju dijete sa onim ako – onda. Ako pojedeš to dobićeš ovo. To je velika greška. Na tom uzrastu dijete brzo uči. I za sedam dana dobijate bumerang: hoću – ako. Poješću ako mi daš, poješću ako mi pustiš. Još jedna stvar – nikad, ali nikad ne pitajte djecu šta će da jedu. Do punoljetstva vi morate obezbijediti djeci ono što će im razviti potencijale. To je vaš zadatak. Ako to ne prepoznamo na vrijeme, pravimo veliki problem. Raznim ritualima se djeca primoravaju – puštamo im crtani, pokazujemo avion, samo da bi otvorili usta da jedu.

Spontanost, to je ono što nedostaje mnogima. To je nosilac radosti. Savremeni čovjek nije spontan, on je programiran. Mi žurimo, nesigurni smo, težimo autentičnosti, posebno mladi roditelji sa prvim djetetom. Kad se pojavi prva temperatura, roditelji to dožive kao tragediju.

2. Sljedeća stvar – autoritet.

On ne guši dječju slobodu. Zdrav autoritet pomaže djeci da dišu. Ali autoritet se ne dobija rođenjem. Samo ličnim primjerom se osvaja. Ako ponudimo djeci da biraju šta će jesti, dobijamo zonu konflikta iz koje ne možemo da izađemo. Ako pitate djecu šta će jesti najčešće će tražiti ono što ne možete da im date.

3. Odnos prema spavanju

Mi se danju trošimo, noću obnavljamo, mi smo s tim ritmom usklađeni. Civilizacija je pak nametnula sistem u kom naši ljudi ostaju do duboko u noć budni. A ne znamo ni sami zašto. Postali su žrtve informacija. Tako i naša djeca ostaju duboko u noć budni bez valjanog razloga. Djeca bi trebalo da legnu do 9. Hormoni rasta se obnajvljaju do 10.

Roditelji mi kažu: ne mogu da ga natjeram da legne. Pazite izraz: natjeram. Tu već znamo da je roditelj pao što se tiče autoriteta. Djeca se vaspitavaju dobrotom, strpljenjem i ličnim primjerom. Licemjrno je ponašanje unutar porodice kad otac sinu u pubertetu kaže: „nemoj da probaš al*ohol” a onda zvono na vratima, došao kum, pa rakijica, pa piće. I onda jadno dijete gleda kako otac jedno priča, a drugo radi. Naša djeca će oponašati nas, a ne našu priču.

4. Usaglašenost

Zamislite dijete koje se nalazi u pubertetu i otac mu brani da izlazi, a majka govori pusti ga, kad će ako ne sad… Usaglašenost je jako važna. Ako mi šaljemo jedno jednu a drugo drugu poruku djetetu, dijete će biti okrenuto popustljivom roditelju, ali će taj isti popustljivi roditelj u kasnijem životu od djeteta često biti odbačen.

5. Poređenje

Zaislite kako se osjeća vaše dijete kad kažete za nekog drugog: vidi kako je on pametan, dobar, poslušan… Kad je u porodici dvoje djece roditelji obično tvrde da su potpuno različita. Nemojte ih nikad porediti. Svako biće je jedinstveno i mi treba da napravimo procjenu kakvo će koje dijete biti. Nekad kad je bilo petoro, šestoro djece po nekim sklonostima su im određivali put. A mi danas imamo jedno ili dvoje pa ih tovarimo silnim obavezama.

Recimo kad mlađe dijete uzima stvari, knjige starijeg, roditelji najčešće kažu starijem: pusti ga, on je mali, ništa ne zna, ti si tatin prvjenac, ti si pametan. Kakvu ste poruku poslali? Pa da više volite onog malog!

Jedna djevojčica od 9 god na jednoj tribini mi je rekla ja neću više da budem pametna, dosta mi je da uvijek budem pametna. Prevedeno na jezik današnjice pametni su se povukli u ćoškove, a ovi drugi kolo vode. Dakle, ako šaljemo takvu poruku, mlađe dijete shvata da je mnogo toga njemu dozvoljeno. Ono će i na igralištu tražiti ono što mu ne sljeduje.

Šta onda uraditi u tim situacijama?

Reći sljedeće – nikada ti ne smiješ uzeti igračku starijeg, ako ti ne dozvoli. To postižemo ako ličnim primerom koristimo ono molim te, hvala, izvini. Dakle, ja znam da mi to ne sleduje, ali te molim da mi daš. Ja sam svestan da si ti meni time učinio neku uslugu i ja ću biti zahvalan. A ako mlađi otima igračke a vi mu to odobravate, tako podstičete agresiju, pa će stariji da udari mlađeg kad ima priliku, i tako dalje.

6. Odnos prema sportu

Ja sam dosta radio sa djecom koju roditelji tueraju da se bave sportom i često mi je te duece bilo žao zbog svih pritisaka koje trpe od roditelja. Sport treba da donese radost. Kod nas, sport je agresija. Samo ako slušate prenose: Đoković je zgazio Nadala. Mi smo potopili Hrvate. Šta dijete uči o sportu kad sluša ovakve komentare?

Vi danas na svakom ćošku imate kladionice, kockarnice. Imate roditelje koji se zadužuju da vrate dugove u koje su zapala njihova djeca. Mi treba da mijenjamo svoj pristup prema djeci sve dok ono što mi želimo djeci ne bude prihvatljivo. Kome nije poznata ona zamka: Pa je l’ moram 1000 puta da ti kažem da uradiš to i to? A nijedan se roditelj ne pita zašto je morao 1000 puta da kaže. Kako nije umeo drugačije da nauči dijete. Pa bjesni i viče. Ljudi moraju da razgovaraju. Neko istraživanje kaže da bračni parovi u Srbiji razgovaraju 3 do 5 minuta.

Vaspitava se smirenim tonom, zagrljajem, pogledom u oči, osmijehom. A mi, uglavnom razgovaramo odozgo. Zato ja savjetujem, kad vidite da je neko podigao ton vi odmah sjedite. Jer stajanje je borbeni stav. Mi ne čujemo jedni druge.

Meni djeca kad im dam da nacrtaju roditelje, sve kažu. Oni su najbolji procjenjivači roditelja.

Kad popričam par rečenica s decom, ja znam sve o roditeljima. A šta mi radimo? Mi surovo lišavamo jedni druge razgovora, porodičnog obroka, zajedničkog izlaska. Mi nemamo prioritete, deca ih teško prave i teško organizuju svoje vreme i to je jedna od najbolnijih tema, koja prerasta u problem s motivacijom.

Treba da vratimo dostojanstvo porodici kao zajednici gdje su pravilno raspoređene uloge, a ne ono što danas imamo, dve vrste uloga u porodici – jedni su magarci, drugi su paraziti.

Vi morate da osposobite djecu, morate ih naučiti da isprže jaja, nameste krevet, a ne pusti ga još malo da spava, kad smo se mi mučili ne moraju oni. A poslije bude ko će tebe da oženi, ne znaš dva jaja da ispečeš.

Mi porodici treba da vratimo dostojanstvo, tu dete treba da se vrati poslije teškog dana svjesno da će naći utočište, da neće biti izigrano, odbačeno, piše Zelena učionica.”