“Danas se vraćam kući sa posla i čujem iz hodnika muziku i ženski glas kako pjeva. To je bila moja žena, koja je usput i igrala. Već neko vrijeme mi govori kako sam postao drzak prema njoj, ne poštujem je, ne dam joj da dođe do riječi kad razgovaramo i da je nesretna u braku.
Kad sam je vidio u tako veselom izdanju, bio sam iznenađen. Ona mene nije vidjela i nastavila je da peva i igra. Stajao sam u predsoblju čini mi se bar pola sata, slušao je i nikad se nisam gore osjećao u životu. Pitao sam sam sebe da li je moguće da sam postao takav čovjek da žena s kojom sam u braku, žena koju sam odabrao za svoju životnu saputnicu, žena koju volim može tako lako da bude vesela, poželjna, okretna, lijepog glasa, raspoložena …samo kada ja nisam tu.
Gledao sam je i stidio se samog sebe od onoga kakav sam postao a da to nisam primijetio. Pod hitno moram s njom da razgovaram, izvinim se i ako mogu da je vratim sebi ako nije kasno.”
