Muž me ostavio u sedmom mjesecu trudnoće, otišao drugoj… mlađoj. Nakon 15 godina braka u tom trenutku misalila sam da ću da umrem od tuge, muke, ma ne znam ni ja koji sve osjećaji su me obuzimali. Vjerovatno zbog svega toga rodila sam nedugo nakon toga, više od mjesec dana prije termina.
Moja beba je na žalost nedugo nakon što sam je rodila izgubila život. 10 dana se borila kao lavica, čak su i doktori u jednom trenutku pomislil da će da preživi, ali nije.
Nakon svega što se desilo, moj muž me nije ni nazvao, nije mi poslao ni poruku kao da to nije bilo njegovo dijete, kao da se nikada nismo ni upoznali, a sve skupa znamo se preko 20 godina.
Tu je moj život definitivno stao, izgubio svaki smisao, a imala sam 41, samo 41 godinu. Sada imam 50 i svakog dana molim boga da mi to bude zadnji dan, ali iz nekog razloga još uvijek me drži na voom svijetu. Ne znam zašto…
Bila sam sretna, imala savršen brak, nakon mnogo muke i godina pokušavanja konačno trebala postati i majka, a onda… onda mi je sve to u nekoliko dana oduzeto.
Već 10 godina razmišljam, tražim razlog zbog čega mi se to desilo, šta sam to pogriješila, ali razlog za sve to ne mogu da pronađem. Kažu da duše ne može da boli… ITEKAKO MOŽE..
