Nakon što smo se vjenčali živimo kod roditelja moje supruge, jer imaju veliku kuću i da ne bi živjeli kao podstanari živimo kod njih. Mnogi me osuđuju zbog toga, počevši od roditelja, preko prijatelja, pa do poznanika, svi mi govore da sam se udao. To me mnogo boli, ali jednostavno nisam imao izbora, moji roditelji žive na granici siromaštva, ja još uvijek ne radim, a sa platom koju zaradi moja supruga jedva i ovako preživimo, tako da jednostavno sam morao.
Iskreno ni mojoj tašti i tastu nije drago što sam se “uvalio” u njihovu kuću, mada to javno ne iznose i sav komšiluk misli da su zadovoljni, ali kada je supruga na poslu i kada ostanem sam sa taštom ona mi odma počne da prigovara, kako sam nesposoban, kako nije zamišljala svoju kćerku pored bijednika kao što sam ja i sve na taj fazon. Moja žene za to ne zna i ako bih joj rekao bojim se da se ne bi naljutila i shvatila kako ja mrzim njenu majku.
Evo gotovo godinu dana smo u braku i svaki dan mi je sve veći prtisak, niko, ama baš niko nema razumijevanja za mene i jedina svijetla tačka mi je moja supruga koja mi je sve na svijetu i ne znam kako bih kada bi me slučajno osavila.
