Naše subotnje jutro kvarili su zvuci teških mašina s obližnjeg gradilišta, sječenje asfalta da bi se postavila nova optička mreža, za neke nove i povoljnije internet provajdere. Kad bi mašine malo utihnule, začuli bi se skupljači željeza, koji su prolazili s megafonom: “Kupujemo stare veš mašine, stare šporete i bojlere…” Na vratima zvono: “Skupljam pomoć za bolesnu djevojčicu…”
Ja sam negodovala, ljutito pospremala i govorila kako je nemoguće imati mirno jutro, popiti kafu na terasi… uživati u neradnom danu. Taman pospremljen balkon zasula je prašina, jer je pred naše prozore kamion iskipovao tucanik.
„Pobogu, opet će samo prekriti rupe na asfaltu, zatrpati pijeskom i kamenjem, a asfalt neće postaviti nikada, vidiš li ti ovo Saša?”
I zaista pomislih kako grad ne pruža šanse za uživanje u mirnom jutru.
Mislila sam da je zbog toga ćutao. “Jesi li dobro, jel’ sve u redu?” pitah.
„Sanjao sam majku“, reče Saša.
“Blago tebi”, velim ja. No on me nije čuo.
Znala sam ja odlično da je bolno sanjati majku, prvih par godina nakon njene sm*ti. Mi koji majku nemamo već decenijama radujemo se takvim snovima. A prvih godina nakon sm*ti majke, ti snovi su devastirajući. Ti snovi zapravo daju jaku spoznaju o tome šta si izgubio. Daju blijedu magličastu nadu da ćeš se probuditi i da će sve biti isto, da ćeš zagrliti svoju majku i shvatiti da je sve bio samo san. No, buđenja su tu teška, te prve sekunde nekon što san odleprša, kad shvatiš da si totalno bespomoćan da zadržiš taj osjećaj još jednu prokletu sekundu. I onda provedeš naredni dan u ćutanju, sjećanju i razmišljanju zašto je baš taj san morao doći.
Ja sam neki dan upoznala Snježinu mamu. Izgledala je nestvarno, kao prerušena kraljica Eizabeta, koja se spustila među raju. Kao Zevs koji je sišao s Olimpa, Snježina mama nas je milovala svojim živahnim očima, kao oživjela bakica sa stranica dječijih slikovnica. I Snježina mama me privukla i potpuno za mene neočekivano, poljubila. Samu sebe sam začudila što sam rekla: „Zaboravila sam kako je imati majku.“ A ona me samo gledala svojim bajkovitim toplim pogledom.
„Sigurno si zaboravio kako je imati majku?“, pitala sam druga, čija je majka um*la prije četrdeset godina, u vrijeme kada je bio tek dječak.
„Nisam zaboravio. Sjećam se kose i bola. Nekada me nečija kosa podsjeti na majku, ali bol, to se ne zaboravlja.“
Oduvijek sam se nekako prećutno dobro slagala s ljudima koji nemaju majku. Kao da imamo neki tihi pakt. Kao da sebi dajemo malo više prava na život, na komfor, kao da imamo malo više prostora da sebi oprostimo neke poteze. Jer prosto kažemo: “Pa dovoljno što nemam majku, zar još nešto treba da pretrpim što baca u sjenu taj opaki status samoniklosti.”
„Jer nemam majku i to je dovoljno nefer“, rekla je Ljuljjeta, opravdavajući neke moje i njene greške. Svaki drugi problem je samo ružni dodatak na tu činjenicu koju nekada potisnem, zato što ljudi oko mene misle da sam dovoljno stara i da mi majka više ne treba.
U želji da prizovemo to stanje, taj osjećaj, da imamo majku na trenutak, Đulzara i ja se često prepuštamo usamljenim maštanjima o tome šta bi se desilo kada bi Bog dao drugu šansu. Kada bi se desilo kao u filmu, kao u velikom bratu, da dođe taj savršeni trenutak i da nam na određeno vrijeme vrate naše majke. Kada bi na trenutak svemir vratio nama majke i rekao: “Imate, na primjer, pet minuta!” I već godinama tako smišljamo pitanja, jer su nam majke otrgnute, prije nego što smo saznale zašto su u nekim situacijama tako postupile, da li su bile voljene, da li su se neke stvari desile slučajno ili iz neznanja, da li su bile srećne i koga su zapravo voljele…
Bile smo mlade Đulzara i ja kada smo počele s tim maštanjima. Ona je uvijek govorila: “Želim da ustane moja majka na trenutak da je pitam da li je bila umorna od teškog života?” Ja bih svoju pitala zašto je dozvolila da joj nametnu društveni format koji nije željela, zašto je pustila da joj kažu kako nije ispunila neka očekivanja. I mislile smo kako bi bile naše majke sretnije i da bi možda duže živjele da im je neko ova pitanja na vrijeme postavljao.
No Đulzara i ja smo počele da starimo, a mašta nam je ostala ista. Samo smo od pitanja odustale.
I dalje tražimo od Boga da nam na par minuta vrati majke. Sada, s ovim životnim iskustvom ih ne bismo zapravo pitale ništa. Sad znamo da bi samo na trenutak vratile osjećaj. Da materijalizujemo miris majčine kose koju vidimo u nečijoj drugoj kosi, neponovljivi dodir majčine ruke, neku toplotu i sjetu koju sam osjetila kada me iznenada poljubila Snježina mama i kada je iz mene potpuno nekontrolisano izašla rečenica: „Zaboravila sam kako je imati majku!“
Saša me nije čuo kada sam za njegov san rekla: „Blago tebi.“
Jer Saša je svojim mislima grčevito želio da vrati san, da oživi ponovo trenutak i majčin glas koji je čuo zbog kojeg nije čuo buku, nije čuo zvuk sječenja afsalta u subotnje jutro ispod našeg balkona, nije vidio kako po tek sređenom balkonu pada prašina i kako ječi glas s megafona: „Kupujem staro željezo!“ Saša je sanjao majku jer su to veče, prije nego što je utonuo san opijale mirisom lepine ramazanke, koje je njegova majka voljela.
Saša nije čuo ništa, pa čak ni mene koja sam rekla da je za mene sanjati miris majčine kose već odavno postala privilegija.
(Sanja Hajdukov / Erazmo.ba)
