Ti si žensko, ti si tuđa kuća”, kad se sjetim tih riječi mojih roditelja i dan danas me zaboli u grudima.
Boljelo me je mnogo svaki put kad sam vidjela tu veću privrženost sinu, njemu ništa nije smjelo da fali, on se čuvao pod staklenim zvonom
A ja…. ja sam bila tuđa kuća.Udala sam se i otišla što sam dalje mogla.
U tuđoj zemlji, sa po dva kofera u ruci smo muž i ja počeli od nule, sami i bez ičije pomoći.
Bilo je teško, ali vremenom smo uspjeli i stali smo na noge. Svidio nam se život koji smo imali tamo negdje, odlučimo da se tu skućimo zauvijek i kupimo našu kuću.Tog dana kad smo potpisala kupoprodajni ugovor i uzeli ključeve istog momenta smo otišli u naš novi dom.
Kad smo ušli muž mi je pružio ključeve i rekao:
“Sad više nisi tuđa kuća, sad je ovo tvoja kuća, kupio sam kuću da ti srce strane na mjesto”.A ja.. ja sam samo plakala. Sad imam svoj dom, al praznina koju imam zbog manjka ljubavi od mojih roditelja ne može da se popuni.
